nedjelja, 02.10.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
14. poglavlje
Postoji razlog zašto toliko dugo ne pišem. Počela je moja priča sa Princem. Da, Princ. Tako ću ga zvati. Nekako jako paše to ime sa njim. Zvuči malo cheesy, ali to je prvo ime koje mi je palo na pamet kad sam razmišljala kako ću ga zvati na blogu i čini se ispravno. Ne pišem toliko dugo jer cijelo vrijeme čekam da mi dođe inspiracija. Čekam da mi se riječi počnu pisati u glavi pa da ih prenesem na blog, ali ne ide pa ne ide. Jednostavno ne znam kako da njega stavim na papir, ili, u ovom slučaju, na ekran. xD Teško je. Ovaj post je bilo teže napisati nego sve ove ostale do sada. Ne mogu to objsniti. Nešto u njemu je toliko posebno da ga je teško uklopiti u priču. Njega se jednostavno treba doživjeti.
Dakle, počela je moja priča sa Princem, a ta priča je meni tako posebna iz puno razloga. Jedan od razloga je taj da naša komunikacija nije prestala nakon te noći što smo se upoznali. Meni se nikad ne događa da mi se netko toliko svidi na prvi pogled i da to nema nezadovoljavajući nastavak.
Slijedeći put čuli smo se 14., znaći dva dana nakon što smo zadnji put razgovarali. Javio mi se prek fejsa opet, ali fejs je zajebavao pa smo prešli na msn. Pričali smo 8 sati straight i ostali budni do pola pet u jutro. Ni on ni ja nismo htjeli otići. Imali smo toliko toga o čemu bi mogli pričati, ali napokon nas je umor svladao te smo se teška srca rastali i otišli s msn-a.
Taj isti dan popodne opet smo se čuli na msn-u. Razgovor je krenuo oko 18:20. xD Pričali smo otprilike dva sata kada je on odjednom rekao da mu se ide van te predložio da odemo na kavu. Taj dan farbala sam kosu doma i taman mi je bila mokra kosa kada je to predložio, ali nekako smo se ipak dogovorili da dođem. Ja sam zamolila mamu da mi osuši kosu da ipak nekako izgleda.
Došla sam s busom u 21:20. Taman prije nego je bus trebao stati i vrata se otvoriti počelo me frkat u želucu. Nitko mi se nikad nije toliko svidio i sada kad mi je napokon došlo do mozga da ću ga opet vidjet i da ću bit sama s njim adrenalin je jurnuo kroz svaki milimetar mog bića.
Bus je stao i vrata su se otvorila, a ja sam nesigurnim korakom krenula prema mjestu na kojem me čekao. U tom trenu slika njegovog lica u mojoj glavi nestala je. Nisam se mogla sjetiti kako izgleda, što je neobično jer si od one prve noći nisam mogla izbiti njegovo lice iz glave. Možda je ovo bilo zbog adrenalina.
Ugledala sam ga napokon! Stajao je na onom mjestu na kojem smo se one noći rastali, meni okrenut leđima. Prepoznala sam kosu, onda zatim i stas. Prišla sam mu i pozdravila ga. Bio je dobre volje, veseo i zgodan kao i one noći kad sam ga upoznala. Osjetila sam da mi je krv jurnula u obraze. I njemu i meni je bilo malo bed, oboje smo se trudili ne zblamirat se pred onim drugim i oboje nismo znali točno što raditi. Krenuli smo u random smjeru. Nakon nekoliko metara pitao me kamo idemo.
"Ti si mene zvao van, ti mene vodiš." - rekla sam sa smješkom. Oboje smo se nasmijali i nekako automatski krenuli prema centru gdje je dugi red birceva i gdje svi uvijek nađu nekog poznatog. A što drugo očekivati od malog grada? xD Svi su uvijek na kavu išli onamo.
Stigli smo u centar i sjeli smo. Teme za razgovor su se nizale, ali svejedno ni on ni ja nismo bili skroz opušteni. Kemija se osjećala u zraku. Kroz razgovor smo skužili da smo u dosta stvari slični. U jednom trenutku ispala mu je kutija cigareta iz ruku i onda je rekao: 'Joooj, vidiš šta mi radiš? Nespretan sam zbog tebe.' Dobro, mala šala na naš račun, to je u redu. :)
On je kužio da se on meni sviđa, a ja sam kužila da se ja njemu sviđam. Bio je tako sladak, nježan i pristojan. Razmišljala sam hoće li doći do poljupca krajem večeri. Pomislivši na to leptirići u mom trbuhu neobuzdano su se usplahirili. Ja sam se cijelo vrijeme smješila, popravljala si kosu i križala noge pa ih vračala natrag. Bila sam malo nervozna. Nisam mogla vjerovati da je to lijepo stvorenje sa mnom na kavi i da se osjeća isto kao i ja. Nakon nekog vremena odlučili smo otići i malo prošetati. Pustila sam ga da on plati. Ipak je on muško. Polako smo krenuli.
Tek smo ustali od stola i krenuli prema van kad je odjednom u birc kročio lik kojeg znam od kad sam bila mala, stari prijatelj mog tate i strica. Pozdravila sam ga. Iznenadila sam se kad ga je i Princ pozdravio te mu ovaj odzdravio. Pitala sam Princa od kuda ga zna. Rekao je da sa hrvanja jer mu je on bio trener. Ovo je odlično. Sada imamo i zajedničke znance. Automatski sam se osjećala bliskija s njim.
Krenuli smo u šetnju. Bilo je malo prohladno, a lagani povjetarac pirkao nam je kroz kosu. Pričali smo o još mnogočemu. Sa svakom novom temom otkrivali smo sličnosti među nama. Stalno sam pogledavala prema njemu. Obožavala sam to što je za glavu i kusur višlji od mene. Fizički je u apsolutno svakom pogledu bio totalno moj tip. Visok, duga, tamna kosa, istodobno prezgodno i preslatko lice, lijepo tijelo, mišićavo, ali onako lijepo, ne pretjerano, lijepe ruke, dobro držanje. Osjećala sam se tako sigurno u njegovoj blizini. Ulijevao mi je povjerenje i toplinu. Pored njega sam se osjećala kao nikad prije. Ante, Dado, Štrumf. Svi oni su bili nula naspram ovoga kako sam se osjećala pored Princa.
Osjetila sam da ovo definitivno nije prolazno. Ovo neće proći nedorečeno. Ovo neće završiti kao sve do sada.
Pogledala sam na sat i skužila da kasnim na bus. Nije bilo teorije da stignem.
„Ja ću te pratiti do doma ako nemaš kako ići.“ – rekao je Princ.
„Pratio bi me do moje pripizdine 4 km odavde po ovom vremenu u ovo doba?“
„Pa da. Mene ti je praktički moja baka odgojila, a ona me uvijek učila da se bilo koju djevojku prati doma koliko god daleko bilo. Kod nje je bila bečka škola.“
Htjela sam se rastopiti, ali ipak nisam htjela da me prati. Bilo bi mi krivo da se mora vračat sam doma.
„A nema to veze. Imam ja svoj mob, slušalice i ne bi ti meni bilo bed hodat sam tako dugo. Bitno da ti dođeš doma sigurno.“ - rekao je kad sam to spomenula. Rastopila sam se, ali sam ipak nazvala mamu da ju pitam može li doći po mene, ali ona me uputila da se čujem s tatom koji je na putu kući. Čula sam se sa tatom. Tata je bio nedaleko od Zagreba. Odlično! To je meni i Princu dalo još malo vremena za šetanje, pričanje i uživanje u međusobnoj prisutnosti. Nije skrivao da se i on isto tako osjeća.
Neko vrijeme je prošlo i trebali smo se zaista uputiti u smjeru mojeg cilja. Tata je trebao doći po mene na stajalište busa pa smo se tamo i uputili. Pomalo sam bila razočarana jer sam znala da kada dođemo do mojeg odredišta moj tata će biti tamo što znaći da nema šanse za poljubac. Bilo bi mi bed pred tatom, a sigurna sam da bi bilo i njemu, a nisam htjela da naš first kiss bude awkward. xD Nisam htjela ići, stvarno nisam. Bilo mi je tako lijepo s njim da mi nije smetala ni kiša koja je lagano počela sipiti. U tom trenu nije mi smetalo ni to što mi se kosa, koju sam prethodno tek oprala i ravno posušila, ufrčkala čim je prva kapljica pala na nju. Ništa mi nije smetalo. Samo sam htjela ostati s njim.
I tako, došli smo i do kraja. Već sam uočila tatin auto. Mahnula sam mu i okrenula se prema Princu. Vjerojatno je i on osjetio ono što se osjeća taman prije poljupca iako smo stajali metar udaljeni.
„Ajde, idi da te tata ne čeka.“ – rekao je da razbije atmosferu. Pogledala sam ga i odjednom samo reagirala. Bacila sam mu se u naručje i čvrsto ga zagrlila. Uzvratio mi je jednakom silinom. Bili smo tako zagrljeni nekoliko trenutaka i na kraju se odvojili.
„Idi. Čujemo se.“ – rekao je sa smješkom. Krenula sam prema autu još se okretavši kako bih mu mahnula. Ušla sam, zavezala se, pozdravila tatu i nastavila gledati u Prinčevu smjeru. Tako sam ga nastavila gledati dok mi nije nestao iz vida.
Tata me, naravno, ispitivao. Sve sam mu objasnila i ispričala. Došla sam doma i otišla na msn. On je bio tamo. Nastavili smo pričati još neko vrijeme.
Lady: apsolutni plus je to kaj znaš zagrlit
Princ: hmm, na koji to nacin? :) objasni! :D
Lady: pa meni je presuper kad se dečki (bilo buraz, frend...) znaju normalno Zagrlit, a ne onaj crappy one-arm thing. inače ja sve svoje frendove odgajam tak da me moraju zagrlit
Princ: hah mislis ko ova slikica Hug me TIGHT
Lady: da xd
Princ: iskreno, kad grliš iz srca nemozes pogrijesiti :)
Lady: i know ^^
Princ: a i ja volim zagrljaje i zagrliti ;D
Lady: kao što rekoh, ti si ja samo što si muško xd
Princ: ^^
Lady: aww, kak slatko ^^
Princ: tak grliti je najbolje
Lady: definitivno. i kako je bilo danas? xD
Princ: gdje?
Lady: pa sad... ova večer cijela? xD (5 min kasnije) or just ignore me... that's cool too :/
Princ: no I 'm sorry xD I had to pee :(
Lady: pus*
Princ: awwww ;D kak mi je bilo? Odlicno ^^ najbalze receno
i stvarno Volim Volim obozavam onaj zagrljaj na kraju
Lady: me too ^^
To nije cijeli razgovor, ali najbitniji je dio. Bilo mu je drago što sam ga zagrlila. Štoviše, voli taj zagrljaj koji sam mu dala. Bila sam tako sretna. Pozdravili smo se i rastali te večeri. Zaspala sam sretna. Sve je bilo dobro.
- 00:54 -
utorak, 30.08.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
13. poglavlje
Bio je to ponedjeljak.
Na taj ponedjeljak trebala sam s bakom i njenom prijateljicom ići u HNK. Igrao je Seviljski brijač. Krenule smo oko 6 popodne. Stigle smo pred HNK otprilike pola sata ranije. U 10 min do početka ušle smo unutra. Moje poznavanje opere nije bogzna što, priznajem. To zaista nije moj đir. Ja sam više osoba za balet, dramu i kojekakve plesove, ali opera stvarno nije za moje uši. Svejedno sam odsjedila u HNK-u sa veseljem. Seviljski brijač je ipak jedna od poznatijih opera. Ako ništa drugo, opća kultura mi se za zercu obogatila. Bilo mi je drago da sam išla. Između ostalog, saznala sam da mi opera ne paše, a i bilo mi je lijepo podijeliti to iskustvo sa bakom.
Trosatna opera završila je u velikom stilu. Ljudi su htjeli ancore 3 puta. Nakon zadnjeg klanjanja sa stropa su se u publiku spustili baloni. Bilo ih je zaista puno. Uspijela sam uhvatiti čak tri balona. Jednog za mene, a ostala 2 za braču. Nakon predstave nas tri smo se uputile u slastičarnu. Nije mi baš bilo jednostavno jesti sladoled iz čašice i pridržavati istovremeno 3 velika balona, no ipak sam nekako uspjela sve obaviti. Od HNK-a smo se odšetale do glavnog. Volim tako šetati.
Kada smo stigli na područje glavnog kolodvora ispred sebe sam vidjela dvoje ljudi koji su koračali ispred mene. Jedna prilika bila je dugokosa i visoka, a druga također dugokosa, no za glavu niža od one prve. Odmah sam uočila tu visoku, dugokosu priliku. Od malena imam 'thing' za dugokose dečke. Preostalo mi je još samo vidjeti mu lice i vidjeti da li je zgodan. Nakon uočavanja te, naoko, krasne prilike skrenula sam pogled na nižu osobu do njega. To je očito bila neka djevojka. Njegova djevojka?? pitala sam se. Ali kada sam malo bolje promotrila tu priliku pored njega shvatila sam da me odostraga (što je sve što sam vidjela jer su hodali ispred mene) jako podsjeća na curu s kojom sam išla u srednju. Učinilo mi se da je to Vana, ali nisam bila sigurna.
Uskoro smo došli do stanice. Te dvije osobe su također stale na stanicu na kojoj smo stale baka, njena prijateljica i ja. Jako me zanimalo je li onaj dečko zgodan sprijeda kako se činilo da je straga.
Da, bio je zgodan, štoviše, bio je neka mješavina šarmantno zgodnog i neodoljivo slatkog dečka od 25 godina. Ok, zgodan je. Ali što ako je ona cura njegova cura? U tom času skrenula sam pogled na curu koja je bila s njim. Razgovarala je na telefon jer ju je baš u tom trenu netko nazvao. Da, bila je to ona.
Moja kolegica iz srednje. Vana.
Ona mi je oduvijek bila draga. No što ako je on njezin dečko.? Postoji li mogučnost da nije pa da on bude moja slijedeća meta? Sudeći po mojim prijašnjim iskustvima on vjerojatno je bio njen dečko, a između frendice i njenog dečka se ne staje. Pogotovo ne iz hira. Baka, ona njena frendica i ja stale smo točno na mjesto gdje stanu prva vrata busa, dok su njih dvoje stali malo dalje pod onaj krov od stanice. Htjela sam pričekati da Vana završi razgovor na mobitel pa da ju onda odem pozdraviti.
Nestrpljivost me na kraju potjerala ranije. Nisam mogla čekati da prekine razgovor, stoga sam se uputila prema njoj. Uočila me te mi kimnula glavom i nasmješila se. U isti čas kada sam ja krenula prema njoj, onaj dečko je krenuo u smjeru iz kojeg sam ja dolazila. U tom trenutku me presjeklo jer sam mislila da će se meni obratiti, no on je nastavio dalje i došao do moje bake i one njene frendice. Ta žena je pušila.
Kako sam skužila da je prošao pored mene i nastavio dalje prema njima, slušala sam što će reči. Tražio je od bakine frendice pljugu. Nasmijala sam se u sebi te nastavila prema Vani. Kada je vidjela da joj prilazim brzo se pozdravila i prekinula razgovor na mobitelu. Počele smo pričati. Ali onaj dečko se nije vratio nakon što je zamolio cigaretu. Tijekom mojeg i Vaninog razgovora okrenula sam se prema njima i vidjela da on razgovara sa mojom bakom. To je bio lol.
U međuvremenu je došao bus. Kako smo Vana i ja stajale kod drugih vrata, a moja baka, ona žena i onaj dečko kod prvih, Vana i ja smo ušle na druga, a onaj dečko i njih dvije na prva nekoliko minuta poslije nas. Vana i ja smo odmah zauzele mjesta. Ona je sjela do prozora, a ja do prolaza. Kako njih troje nisu odmah ušli to mi je dalo priliku da upitam Vanu je li to njen dečko.
'Neee, nije mi dečko.' rekla je i zahihotala.
'Zašto ne? Prezgodan je!!' rekla sam.
'Ma da? Ah, da! Ti imaš fetiš na dečke s dugom kosom, lol. Ma ne! Znam ga kratko, radimo u istoj firmi, ali idemo istim putem doma.'
I tako smo još malo popričale dok njih troje nisu ušli u bus. Moja baka i ona žena sjele su se ispred Vane i mene a dečko je stao pored nas. Vana nas je tada upoznala. Sva sreća da mi je kosa padala na lice da on ne vidi kako sam se zacrvenila kao paprika (barem mislim da jesam). Imala sam osjećaj da mi obrazi gore. Bio je tako lijep.
Nas troje pričali smo većim dijelom puta. Uskoro je Vana morala izaći na svojoj stanici. Počela sam se nervirati jer sam htjela nastaviti razgovor s njim, ali mi nikako nije na pamet padalo o čemu. Na kraju sam ipak uspijela započeti razgovor. I tako smo nas dvoje bez Vane nastavili razgovor. Bilo mi je lijepo pričati s njim, ali svejedno sam stalno kosu držala na licu. Bio je doista zanimljiv momak, počevši od fizičke pojave.
Imao je lijepu, tamnu, dugu kosu koja mu je padala do malo ispod ramena, visoko čelo i lijepe smeđe oči (ja se ful palim na plave, ali jebiga xD). Lijepe pune usne koje su praktički zvale poljupce, a osmijeh za umrijeti. Uz sve to primjetila sam da ima lijepe ruke i lijepe duge prste. Ne znam zašto ja to gledam na dečkima. Volim lijepe ruke, a on je imao prekrasne muške ruke. A o stasu da ne pričam. Duge noge i lijepi torzo. Bio je dosta visok. Visok otprilike kao i Štrumf koji je negdje oko 190. Bio mi je jednostavno savršen, način na koji je pričao o životu i svom poslu me fascinirao. Govorio je s toliko strasti i veselja da me jednostavno očarao.
Razgovarajući s njime i promatrajući njegove oči, usne, osmijeh i slušajući njegov glas jednostavno sam zaboravila da sam u busu, da baka sjedi ispred mene, da ću ubrzo izaći iz busa i da ga možda više nikad neću vidjeti, da je vjerojatno puno stariji od mene i da vjerojatno ima curu koja je neka ljepotica pored koje ni jedna nema šanse. Bilo mi je savršeno logično da je netko poput njega zauzet. Moja prijašnja iskustva šaputala su mi da je ovo samo fantazija. Meni se ovako dobre stvari ne događaju. Obično uvijek naletim na nekoga tko ili totalno nije moj tip ili uopće nije zgodan ili je idiot. Ovaj dečko je bio stasom totalno moj tip, prezgodan, pametan i drag. Predobro da bi bilo istinito.
Kada smo stigli do naše stanice ja sam se pomučila da se razgovor nastavi. Toliko sam se udubila u njegove riječi da se nisam sjetila da i baka silazi na ovoj stanici, nisam registrirala ni to da me je pozdravila i da je otišla. Skroz me smeo.
Izašli smo van i nastavili pričati na stanici. Mobitel mi je zvonio. Mama me zvala da pita gdje sam kako bi znala kad da dođe po mene, no ja sam se pravila da se ništa ne događa (hvalabogu na tihoj vibraciji xD). Nisam se htjela javiti i time njega staviti u položaj da zuji dok ja pričam na telefon, niti sam ga svojim javljanjem htjela podsjetiti da mora doma. Htjela sam se što duže tamo s njim zadržati. Uzela sam cigarete i ponudila ga tako da smo ostali tamo stajati još neko vrijeme.
Na kraju sam se ipak morala javiti na telefon da mama ne misli da sam umrla ili nešto slično. Rekla sam joj gdje sam i da može doći. Mislila sam kako će se on pokupiti prema doma kada čuje da će netko sada doći po mene, no nije se pozdravio niti je otišao. Ostao je sa mnom tamo čekati da se moja mama pojavi. To me jako ugodno iznenadilo te sam poželjela vidjeti ga opet i bolje ga upoznati. Rekao je da se možemo koji put naći na kavi no ja sam u sebi znala da se to neće nikad dogoditi. Sa frendovima se tak dogovorim pa od toga nikad ništa, a kamoli sa nekim koga niti ne poznam i koga sam vidla jednom u životu.
Nekoliko minuta prije nego što je mama došla pitala sam ga kako je na fejsu. Zaista sam ga htjela pronaći, a ne otići i ne znati hoću li ga ikada moći kontaktirati. Razmijenili smo fejs, a potom je došla moja mama. Pozdravili smo se rukovanjem i zaželili si laku noć usput si govoreći: 'Čujemo se prek fejsa.' Nasmiješio se i krenuo. Vukla sam se do auta. Kada sam napokon ušla pozdravila sam majku riječima: 'Mama, upravo sam upoznala najljepšeg čovjeka na svijetu. Mislim da sam se zaljubila.'
Ovo zadnje naravno nije bila istina. Nisam se zaljubila. Samo sam bila jako očarana. Toliko očarana da nisam čula ništa od onoga što mi je mama govorila. Jedva da sam joj rekla 2 rečenice o tome kako je bilo na operi. Tada sam shvatila da u ruci još uvijek držim one balone. Nasmiješila sam se. Slika njegovog lica urezala mi se na unutrašnju stranu kapaka. Čim sam došla doma odjurila sam na kompjuter kako bih ga dodala na fejs. Odmah me prihvatio. Započeli smo razgovor. Tijekom tog razgovora shvatili smo da smo dosta slični. Saznala sam da je samo godinu dana stariji od mene, a ne 6 koliko sam ja mislila. Bilo mu je samo 20. :) Saznala sam da nema curu (jeeeeej! :)), ali da je bio u vezi do prije 2 mjeseca koja je trajala 4 godine. To me je malo strecnulo. Saznala sam dosta stvari preko interneta te večeri. Skužili smo da smo po karakteru (a i fizički) jako zanimljivi jedno drugome.
I tako smo pričali do kasno u noć dok se na kraju nismo morali rastati jer smo oboje imali ranojutarnje obaveze.
Legla sam u krevet i vrtila sve scene od kad sam ga prvi put ugledala. Ponavljala sam si u glavi svaki njegov izraz i kretnju. Na kraju sam zaspala sa smješkom jer mi je njegovo lice još uvijek titralo pred očima. Kako li je ovo čudno! Tek sam ga upoznala! Što li je to u/na njemu da me tako privuklo?
Tu noć spavala sam ko mala beba, sva sretna i zadovoljna. :D
- 03:04 -
petak, 26.08.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
12. poglavlje
Nakon tog našeg izlaska pitala sam Nives što je Štrumf točno rekao. Nije mi mogla reći ništa posebnije od onog što mi je napisala na fejsu. Prestrašila sam se da bih mu se stvarno mogla početi sviđati više nego samo kao PSP.
Tijekom slijedećeg tjedna dogodilo se nešto iznenađujuće. Štrumf me poukao! E sad, zašto? Zašto je uložio trud da me nađe na fejsu? Poukala sam ga natrag i tako smo se počeli poukati. Pred kraj radnog tjedna dogodilo se nešto još čudnije. Poslao mi je poruku. Ne friend request nego samo poruku. Razgovor je išao ovako:
Štrumf: Svaka cast, vidi se da nisi amaterka - ova poukanja su bila vrlo kvalitetno odrađena, jako sam zadovoljan :D:D
Lady: haha, lol, pa ko se to meni javlja? i naravno da nisam amaterka :P:P
Štrumf: Štrumf ti se javlja, pa jos ti i pise pobogu :D:D hahaha, ma sad sam cijeli tjedan ucio za ispit pa sam se malo raspoukao uokolo jer mi bilo dosadno, onda sam uvidio da se nemrem nositi sa tvojim umijecem poukanja pa sam se predo :D:D
Lady: pa naravno... ne možeš zajebavat profesionalca :P:P
Štrumf: hahaha, jednom ces mi morat rec svoju tajnu poukanja, jer moram jos slomiti frenda, a taj se neda :D:D
Lady: nikad! to ćeš morat sam xD
Štrumf: dobro, dobro, vidjet ces ti kad ja postanem najbolji poukemajstor na svijetu - e onda si nadrapala :D:D
Lady: daleko si ti još od toga... vidiš kak sam te lako sredila :D:D
Štrumf: e pa ja sam barem višlji od tebe...ako nist drugo :P:P
Lady: uh, kako si me zeznuo sad xD to što si visok ti nije baš puno pomoglo :P:P
Štrumf: hahaha, uvijek igram na visinu kad sam stisnut u kut i kad se osjecam bespomocno
Moram ici sad, nemogu se prepucavati vise - pravi drustveni život zove :D:D
I to je bilo to. Tako jednostavno, fora, a opet tako zbunjujuće. Zašto mi se javlja? zašto me pouka? zašto me tražio na fejsu da mi se javi?
Kada sam to ispričala Sari njezina reakcija je bila: 'Oh, super, još priča o tebi i Štrumfu -.-'
Slijedeći vikend ponovo smo izašli. Odlučila sam ne pridavati pažnju poukanju i porukama i njihovim mogućim značenjima. Ovoga puta otišli smo u SC u Zagrebu, mjesto na kojima nas se baš ne može naći osim onda kada nigdje drugdje nema programa koji nam odgovara. Bilo nas je više nego prošlog vikenda jer nam se pridružio i ostali dio ekipe. Cijelu večer nisam imala nikakav kontakt sa Šrumfom. To mi je smetalo. E, sad, zašto mi je smetalo? Izdajem li sama sebe i svoje želje? Jesam li i ja počela nešto više vidjeti u njemu?
Sati su prolazili. Stajali smo svi na terasi i zajebavali se, a Štrumf i ja za to vrijeme nismo podijelili ništa više od nekoliko riječi i osmjeha. Zašto? Što li se promijenilo? Ili, još bolje pitanje: zašto me to uopće zanimalo? Zašto sam htjela biti u njegovoj blizini? Zašto sam htjela da priča sa mnom? I zašto mi je, pobogu, zasmetalo kada je do njega došla neka njegova frendica? Sara je počela okretati očima, a Nives je tvrdila da mi se počeo sviđati. Nisam to htjela slušati. Taj vikend nisam imala para za cuganje, pa sam se uspijela nekako izđiberiti za pivu. Sva sreća pa mi je trebala samo ta jedna da počnem osjećati opuštenost. Na kraju sam dobila još jednu pivu koju mi je prisilno dao Štrumf. xD Kada lijepa cura nešto želi i zna to tražiti nema šanse da to ne dobije.
Nakon nekog vremena Nives i ja otišle smo na wc i na povratku odlučile ostati unutra, a ne nastaviti dalje do terase. Uskoro su počeli ulaziti i ostali naši. Bilo im je hladno na terasi. U meni se odvijala borba, a kroz glavu su mi prolazila već navedena pitanja, ali odlučila sam praviti se da se ništa ne događa i ponašati se kao i obično. Došla sam do Štrumfa koji je sjedio sa strane i odvukla ga na podij. Uskoro smo se opet počeli ljubiti i imala sam osjećaj da se ništa nije promijenilo. Osjetila sam olakšanje. No, ovoga je puta Štrumf htio sa mnom pričati više nego obično. Lagala bih kad bih rekla da se sjećam što smo pričali.
Prošlo je neko vrijeme koje smo Šrumf i ja proveli na podiju. U jednom trenutku Grga je došao do mene, povukao me malo sa strane i pitao jesam li svijesna da Novak sve ovo vidi. Odgovorila sam mu da nije bitno jer je on do sada već zaboravio na to i ne dira ga više. U Grginom pogledu mogla sam razabrati da on baš nije siguran da je to istina. Malo me zapeklo to saznanje ali nisam se previše grizla te sam se vratila Štrumfu i nastavila dalje.
Nakon nekog vremena Nives je morala krenuti doma, a nedugo poslije toga i Sara, Eni i ja smo trebale hvatat bus pa smo krenuli. Prije odlaska iz predvorja cure su otišle na wc što je meni i Štrumfu dalo još dodatnih nekoliko minuta za zajebanciju. Dok smo tako stajali u predvorju, njegove usne odlutale su meni na vrat. To me začudilo. To ipak rade oni koji su si bliskiji nego što su PSP.
Odlučili smo pješačiti do glavnog kolodvora. Noć je bila lijepa, a svima nam je dobro došao svijež zrak nakon gužve u SC-u. Sara i Eni hodale su 10ak metara ispred nas, a ostatak ekipe isto toliko iza nas. Odjednom se dogodilo nešto jako zbunjujuće. Moja se ruka nekako našla u njegovoj. Nisam primjetila kako ni kada, ali spoznaja me iznenadila. Najčudnije od svega je bilo to da je to iznenađenje bilo ugodno. Nije mi smetalo, štoviše, još sam ga čvršče primila te započela neki random razgovor kojeg se više ni ne sjećam. Sara i Eni nekoliko su se puta okrenule prema nama i zahihotale. Nisu valjda pomislile da se nešto više odvija između Štrumfa i mene?
Unatoč tome nastavili smo se tako držati za ruke sve do glavnog. Tamo smo se poljubili za rastanak (što prije nikad nismo (?)) pa su on i ostatak ekipe otišli ostavljajući Saru, Eni, Grgu i mene same na stanici da čekamo bus.
Eni je jedva dočekala da se oni maknu da me može zezati. Pogledala me sa obješenjačkim smješkom te rekla: 'Ti se tako pališ na njega!'
'Ne palim se. Samo smo PSP!' odgovorila sam. Na to se nadovezala Sara: 'Oh, please! Držanje za ruke, smijuljenje, pusa za rastanak. Ne, uopće se ne pališ na njega!'
Daljnja rasprava nije imala smisla pa sam samo prešla preko toga i započela drugu temu. Unatoč mojem skretanju teme njihove riječi ostale su mi bubnjati u glavi sve dok nisam te večeri utonula u san.
Te večeri bilo mi je teško zaspati jer su mi se misli i pitanja rojila u glavi. Zašto mi je slao poruke? Zašto smo se držali za ruke? Zašto mi je bilo lijepo i ugodno držati ga za ruku? Zašto smo se poljubili za rastanak? To nikada prije nismo napravili. Što to sve znači?? Šta je značio onaj ubod ljubomore kada mu je druga cura prišla pozdraviti ga? Čemu moja potreba da mi pridaje pažnju i da sa mnom razgovara???
U tom trenu pomislila sam na njegove poljupce, a želudac je podivljao. Sviđa mi se! Saznanje me zaskočilo u mraku moje sobe. Prikralo se neočekivano, a opet tako istinito. Da, izgleda da mi se sviđa Štrumf.
Krasno! -.- I šta sad? A ništa, odlučila sam prepustiti odluku njemu. Ako povuče neki pravi potez, dobro. Ako ne, opet dobro. Pravit ću se da je sve kao prije i nastaviti mu biti PSP. Ionako nisam htjela imati dečka, a to što mi se on sviđa će me zasigurno brzo proći. Na njemu je sada šta će biti, mada on to ne zna. Pustit ću da bude njegova odluka. A ja ću do tada čuvati svoju tajnu. Ma kome ja lažem? Ispričala sam Sari sve slijedeće jutro iako sam znala da će me zbog toga zajebavati i ona, a kada ispriča Grgi onda bude i on. Neka. Ja sada čekam.
- 18:06 -
ponedjeljak, 15.08.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
11. poglavlje
Nakon pobijede u borbi sa Dadom puno se toga promijenilo. Selena i Maja su ispale najgore gadure prema meni, odjebale su me zbog gluposti. Neću ulazit u dubinu problema, ali zbog njihove ljubomore mjesecima su čekale savršenu priliku da se mogu naljutit na mene kako bi me mogle isključit iz ekipe. Našle su najjadniji i najgluplji razlog za to. Ja se nisam bunila. Ionako sam shvatila da su te cure jadne same sa sobom. Iako ih znam već duugi niz godina ipak se prijateljstvo raspuknulo.
Iz ovog iskustva mogu vam reći da, ma koliko dugo s nekim bili prijatelji, ako imalo sumnjate u snagu i predanost tog prijateljstva, ta sumnja je tamo s razlogom i prije ili kasnije prijateljsvo će se raspasti.
Promijenila sam ekipu. Napokon sam dobila što sam htjela. Počela sam barit dečke koji su mi se svidjeli. Počinila sam i groznu grešku i spetljala se sa bratićem najboljeg frenda Grge. Jednu večer smo napravili pijanku kod Sare. Ja sam popila taman toliko da se opustim i da imam hrabrosti da ostvarim sve što mi padne na pamet. Tako sam nekim slučajem legla pored Grginog bratića. Ležala sam tako pored njega i odjednom me šupila ideja da ga zbarim što sam nekoliko minuta kasnije zaista i učinila. To i ne bi bilo tako loše da dva sata prije nisam u istom stanu, pred tim istim Grginim bratićem, zbarila još jednog dečka iz iste ekipe s kojim sam se zbarila već nekoliko puta prije u različitim prilikama. Taj bratić (kojeg ćemo nazvati Novak) je dobio pogrešnu ideju. Nije shvatio da sam ja samo za zabavu, a ne za nešto više. Iako, moram priznati, tijekom našeg poljupca osjetila sam leptiriće u trbuhu pa sam pomislila da se nešto događa što nikako nisam htjela.
Želeći saznati što osjećam, našla sam se s Novakom par puta da se družimo i da pričamo. Prvi puta mi je dijelovalo tako umijetno i isforsirano. Plus to, još mi je nad glavom visio pritisak toga što je Novak bratić mojeg najboljeg prijatelja, a njih dvojica su jako bliski i kreću se u istoj ekipi pa je bilo malo zeznuto jer sam bila pod povećalom praktićki cijele ekipe... a ja se ne nosim dobro s pritiskom. Nakon već možda trećeg sastanka (tijekom kojeg sam i dalje imala osjećaj da je umijetno i isforsirano) osjetila sam da je Novak počeo gajiti neke stvarne osjećaje. Čim sam nanjušila da se to počelo događati - zbrisala sam. Nije me bilo briga što će ekipa misliti. Nisam htjela osjećaje. Kasnije sam zaključila da su oni leptirići koje sam osjetila kada smo se ljubili zapravo bio alkohol. Nisam ništa osjetila. Prevarila sam se te večeri.
Bilo mi je žao što je Novak bio žrtva moje hirovitosti, ali nisam si mogla pomoći. Radila sam šta sam htjela i bilo je dobro. Kasnije su mi neki iz ekipe rekli da su navijali za mene i Novaka i svi su se pitali zašto od toga nije bilo ništa kad je, citiram: "...on tako super i dobar dečko.". Bila sam neuhvatljiva i hirovita i za time sam se povodila. Ispunjavala sam svoje hirove i nije me bilo briga što je ekipa mislila o tome. Onaj dečko kojeg sam barila iste večeri kad i Novaka je kasnije postao dečko s kojim sam se redovito barila kad bi izašla ekipa i kad bi nas dvoje bili tamo. Postali smo pravi PSP. Iako smo mi više bili povlastice nego prijatelji. Nismo posjedovali broj mobitela jedno od drugoga, niti facebook, ni myspace, ni mail, ni išta. Čak nikada nismo ni razgovarali za pravo. Ako bi se obračali jedno drugome to je uvijek bila zajebancija i smijeh. Nikada ništa stvarno ni ozbiljno. Ako bi tu večer ispalo da smo oboje s našom ekipom vani, dobro, barili bi se. Ako ne, jebiga, našla bi si nekog novog. U to vrijeme on je bio čvrsta, nezahtjevna, zabavna konstanta. I bilo je dobro.
Nekada bi se znalo dogoditi da pored njega nađem još jednog... ali ti dečki sa strane su bili prolazni. To je blo ono: jednom i nikad više. Samo je on (nazovimo ga Štrumf) bio stalan... i nije ništa tražio. Ništa više od onoga što je dobivao. A nisam niti ja. Taj naš neizrečeni dogovor finkcionirao je i sviđao nam se. Jedino je mali bed bio taj što je Novak to svaki puta vidio. Ali mislim da je on brzo prebolio to što me nije osvojio.
***
Jednu večer ekipa je izašla u naš omiljeni klub. Bili smo skoro svi. Sara, Grga, Novak, Štrumf, ja, još jedna jako dobra frendica Nives. Sa Nives sam si jako dobra. Dosta smo bliske i obožavamo izlaziti zajedno. A još više od toga voljele smo skupa loviti dečke, pa čak ih i dijeliti. Nije bilo nikakvih problema.
I tako, bili smo u našem najdražem klubu. Nives i ja smo, naravno, pile dobri stari bambus i polako počele osjećati taj čarobni zanos pripitosti. Nekoliko pjesama poslije, našla sam Štrumfa i po drobrom starom običaju počeli smo se ljubiti. Nakon nekoliko pjesama tijekom kojih smo se neprestano ljubili, Nives je došla do mene jer je htjela da odem s njom do wc-a. Otišla sam s njom. Kad sam se vratila Štrumfa nije bilo. Izašao je van na zrak. U međuvremenu, meni je uletio neki slatki dečko. Počeli smo pričati i zajebavati se. Uskoro su se njegove usne našle na mojima. Dok sam ja uživala u čarima nepoznatog momka, Štrumf se vratio unutra i vidio mene kako plešem i ljubim se sa nepoznatim likom. Vidjevši da sam ja zauzeta, poveo je Nives na podij. Nekoliko minuta kasnije i oni su se barili. I bilo je dobro.
Kada je moj misteriozni dečko otišao došla sam do njih dvoje kako bih pitala Nives želi li ići sa mnom zapaliti cigaretu van. Otišle smo. Kada smo se vratile opet sam se našla na podiju sa Štrumfom na mojim usnama. Nives je znala da on slovi kao moj, ali ga je svejedno mogla posuditi kad je htjela, meni nije smetalo, ali kad je bilo pitanje koja od nas ima prednost, to sam bila ja.
Kada smo se slijedećeg dana Sara, Nives i ja čule na fejsu, Nives je izjavila da je Štrumf negodovao kada me vidio u zagrljaju onog nepoznatog dečka te da mu nije baš bilo drago vidjeti me s drugim. To me pogodilo. Nisam htjela da se i njemu počnem sviđati sada kada sam napokon našla savršenog prijatelja za povlastice. Imali smo odličan sistem. Nisam htjela da osjećaji unište to što smo Štrumf i ja imali.
- 14:46 -
srijeda, 03.08.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
Wow, već je toliko vremena prošlo otkako sam napisala zadnji post? Sram me :(
Ne zapostavljam blog, majke mi, samo sam u zadnje vrijeme imala puno posla i nisam stizala pisati, a i kada sam imala vremena netko mi je visio za vratom.
Za ovaj blog znate samo vi i ja. Iz nekog i meni nepoznatog razloga ne želim da moji znaju da pišem. To ipak znate samo vi ;)
Da ne duljim, nastavljam pisati o svojim dogodovštinama koje tek sad postaju naporne.
10. poglavlje
Nakon te večeri sa Dadom, dogodio se onaj prekid sa Antom o kojem sam već pisala. Dan poslije prekida opet sam se našla sa Selenom, Majom, Dadom i ostatkom njihove ekipe. Sara ovaj puta nije bila s nama. Išli smo na kavu u neki njihov dragi birc u kojem ja nikad nisam bila. Sjedila sam pored Dade. Zajebavali smo se cijelo vrijeme. Iako mi nije bio nimalo lijep, ipak sam zamislila na sekundu kako bi mi bilo s njim u vezi. Ali nakon Ante sam ušla u fazu u kojoj sam željela biti solo i play the field.
Dan je prolazio, mi smo sjedili na kavi i zajebavali se. Poslije toga otišli smo ponovo u Selenin stan. Tada još nisam primjetila da u koju god sobu odem nekako uvijek budem sa Dadom na solo. Nisam imala nikakve pomisli. Ništa mi nije padalo na pamet. Jednostavno je on bio tu i pričali smo. Nisam ništa primjetila... dok se nisu umiješale Selena, Maja i Selenin brat -.-
Selenin brat iskoristio je priliku kada je bio sa mnom na samo da me pita što mislim o Dadi. Rekla sam da mi je simpa ali da mi se sviđa drugi dečko. Izgledao je malo razočarano xD ali me pokušao uvjeriti da je Dado dečko za mene... a i priznao mi je da se sviđam Dadi iako mi je zabranio da mu kažem da mi je on to rekao, lol. Ko da sam opet u 3. osnovne kada su se stvari tako riješavale xD putem prijatelja i porukica :P
Bilo mi je užasno saznati da se sviđam Dadi. Nisam se htjela sviđati nikome... barem ne na neki osjećajan način. U razdoblju poslije Ante htjela sam biti slobodna. I wanted to play the field. Htjela sam bezazleno flertovati i plesati s dečkima u klubovima kada bih izašla van s ekipom. Htjela sam tu i tamo zbariti pokojeg slatkog dečka koji bi mi zapeo za oko :P
Ali onda se desilo to sa Dadom.
Tu večer kada mi je Selenin brat rekao to što mi je već rekao morala sam doma busom. Već sam trebala krenuti kada se Dado ponudio da me otprati do stanice. Preokrenuo mi se želudac jer sam znala što mu je na pameti. I tako krenuli smo i počeli smo pričati. Rekao mi je da mu se sviđam i pitao je mene kako se ja osjećam. Rekla sam mu da se i on meni sviđa ali da ima jedan dečko koji mi se sviđa malo više. Muški je to podnio.
Iskreno, Dado mi se nije sviđao na taj način. Sviđao mi se samo kao frend, ali ne znam zašto sam njemu rekla drugačije. :( Valjda mu nisam htjela povrijediti ponos ili tako nešto. Jedna od mojih velikih mana je ta što premalo pazim na svoje osjećaje, a previše na tuđe. Trebala sam mu odmah reći 'ne' i poštedjeti se puno muka.
I tako hodali smo mi do busa, a on mi je ispričao kako sam mu se svidjela na prvi pogled i da ima nešo u mojim očima što ga je jako privuklo. Ja sam njemu objasnila da sam tek spucala dečka i da želim biti slobodna i iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži.
Došli smo do stanice, bus je tamo stajao i čekao kada treba krenuti. Nas dvoje smo se gledali i nismo točno znali kako se pozdraviti. Rukovati se, zagrliti se, ili jednostavno izbjeći tjelesni kontakt. Vozač je upalio bus i prenuo me iz zbunjenosti. Taj čas sam odlučila da će biti manje neugodno ako ga zagrlim pa sam ga zagrlila. Pustila sam ga i okrenula se prema busu da uđem unutra ali me nešto povuklo i opet sam se okrenula prema Dadi i zagrlila ga. Vozaču je to zasmetalo jer mu se nije dalo čekati pa je krenuo i ostavio me na stanici. Dado i ja smo se pogledali u čudu. Nismo znali šta ćemo sad. Zadnji bus mi je otišao. Ali kratko nakon toga ponudio se da me odveze doma autom.
Tijekom vožnje smo malo pričali i bilo je neugodno, ne znam zašto. Valjda zato što smo se zagrlili jer smo mislili da se nećemo vidjeti barem do sutra, ali nas je situacija ipak natjerala da provedemo još to neko vrijeme skupa. Napokon smo došli do moje ulice i izašli van iz auta. Još smo pričali. Atmosfera je bila mučna. Znala sam da me želi poljubiti, ali ja nisam znala kako to potaknuti. Na nekom čudnom nivou sam htjela da me poljubi čisto iz fizičkih razloga... tek toliko da se ljubim s nekim. Ne zato što me privlačio jer, istinabog, baš i nije. Htjela sam se ljubiti s nekim i on mi je super došao.
Napokon je skupio hrabrosti i poljubio me. Nije bilo loše ali ništa nisam osjetila. Nikakvu privlačnost niti sviđanje. Baš ništa. Trebala sam kod te točke povuči crtu i napraviti rez i ne dopustiti si više ikakva daljnja petljanja sa tim dečkom, ali ja ne bih bila ja da ne zakompliciram situaciju još više i to na svim razinama.
Priča s Dadom proteže se od 6. do 10. mjeseca od kojih smo skoro svaki dan proveli zajedno. Toliko smo se zbližili koliko smo se na kraju i udaljili, a naše zajedničke frendice su potenciranjem i guranjem te ideje da mi budemo skupa samo pridonijele tome da od toga ništa ne bude.
U tih 4 mjeseca upoznali smo se jako dobro i vodili smo duge razgovore o nama. Ja nisam htjela biti s njim jer sam htjela uživati u svojim mogučnostima, a to je bilo to da sam mogla zbariti kojeg god sam htjela, ali s druge strane nisam htjela izgubiti konstantu što je bio Dado, a njegov je uvijet bio to da budemo skupa, ali ako ne baš skupa onda da ne barim nikog drugog. Ja se s tim uvijetima nisam slagala. Niti sam se slagala s time da mi uopće postavlja uvijete. To sada ne zvući najbolje, ali tada sam bila friško ispala iz veze i to mi se činilo kao najbolje utrošeno vrijeme na dečke. Tako da ih zbarim i da ih više nikad ne vidim. Dado me, želeći me za sebe i u vezi, svojom posesivnošću, još više gurao prema ideju da soliram i barim okolo i da se odreknem veza na neko vrijeme.
Nakon mnogo izlazaka, poljubaca i mučnih razgovora s Dadom odlučila sam prekinuti naš izvrnut i čudan odnos. Pozvala sam ga da dođe do mene i rekla mu da to više tako ne ide. Ja želim biti slobodna i želim bariti i druge dečke, a ne samo njega, a znam da se on ne može s tim nositi jer je bio ljubomoran i posesivan. Povrijeđeni muški ponos odgovorio mi je umijesto njega rekavši kako je i on došao do mene prekinuti ovu našu čudnu nevezu i da je znao da će se to dogoditi ovih dana jer sam se ponašala čudno. Budući da sam ga u 4 mjeseca uspijela dobro upoznati, znala sam si objasniti njegov ton. Bio je povrijeđen i lagao je. Nije htio da to naše završi. Od mene se oprostio dramatičnim riječima koje su zvučale otprilike ovako: "Valjda znaš da kada uđem u ovaj auto i odem da više neću biti tu kada ćeš me trebati?"
"Da, Dado, znam. I bez brige, neću te trebati."
Sa tim riječima je ušao u auto i otišao je.
Poslije toga se nismo dugo vidjeli. U početku je bilo čudno jer smo se prije toga u periodu od 4 mjeseca viđali svaki dan pa se čovjek lako navikne na neku osobu. Nije mi bilo žao što smo prekinuli naše prijateljstvo sa povlasticama. Nije mi bilo žao što su prestale povlastice. Nije mi bilo žao što je prestalo prijateljstvo.
Od tada sam se s Dadom čula na fejsu i otišli smo 2-3 puta na kavu. Ponašali smo se kao poznanici koji se znaju samo površno. Nije bio sav svoj. Vidjela sam na njemu da ga moj odjeb još boli iako je on rekao da je ravnodušan. Vidjela sam mu u očima da mu je još stalo.
Dado i ja imali smo jednu od najčudnijih veza na svijetu. Ni vrit ni mimo, ni da ni ne, ni sim ni tam. Nismo bili zajedno ali ponašali smo se kao da jesmo. Ne mogu to ni objasniti. Iako je to bila samo prolazna faza u mom životu koje se sjećam sa pitanjem 'zar mi je to stvarno trebalo?', nešto sam naučila.
Naučila sam to da se moram voditi za svojim osjećajima i da radim ono zbog čega se ja osjećam dobro, a ne da udovoljavam ljudima da im poštedim njihove osječajćiće. Naravno, treba postojati neki stupanj obzira i pažnje prema tuđim osjećajima, ali u prvom planu ipak trebaju biti vlastiti osjećaji iako to može značiti gubitak nekoga tko nam je drag i do kog nam je u tom trenutku stalo... možda čak i više njih. Ja sam htjela prijatelja s povlasticama i nisam htjela vezu. Nisam htjela osjećaje. Niti svoje niti njegove.
Nisam htjela da za mene ijedan dečko išta osjeća, a još manje od toga sam htjela da ja za nekog dečka nešto osjećam. Htjela sam sve držati na fizičkoj razini, a ovo ostalo da bude na nivou prijateljstva. Ali ne! On je morao zahtjevati više. Ja se nisam osjećala dobro i to me prisililo da iz svojeg života izbacim ono što me prisiljavalo ili tjeralo da se ponašam ili da radim ono od čega se ja osjećam loše. Meni je do Dade bilo stvarno stalo, ali njegova potreba za dubljim odnosom, za vezom i obvezivanjem je mene otjerala od njega. Ja nisam htjela ništa od toga, a to sam mu na početku jako jasno dala do znanja. Našem natezanju i razgovorima do dugo u noć nije bilo kraja dok ja tome nisam stala na kraj prekinuvši naš odnos PSP-a, naš odnos u smislu povlastica i naš odnos kao prijatelja. I ni zbog čega mi nije bilo žao. Jako brzo sam ga zamijenila na području povlastica. Čak isti taj tjedan. Ali kao prijatelja mi ga nije trebalo nadomještavati jer nisam osjećala da mi je njegovo prijateljstvo potrebno. Ja znam čija su mi prijateljstva potrebna, a on nije jedan od njih koji mi je nužan u životu. Imati više prijatelja je uvijek dobro, ali ovo prijateljsvo zaista više nije imalo smisla.
Sada se tu i tamo čujemo, ponekad odemo na kavi u društvu njegovog najboljeg frenda i frendice. Ona mi je jako draga pa volim s njima otići na kavu, a Dadini i moji razgovori su sada prazni i površni. Plitka zajebancija koja je čista suprotnost naših nekadašnjih dubokoumnih i meaningfull razgovora. Ne fali mi to.
Samo neka prijateljstva su dugovječna i nikad se ne treba grčevito držati za pogrešne veze. Trebamo naučiti pustiti. Kada naučimo pustiti ono što nam šteti, ali za što smo uvjereni da nam treba, onda ćemo biti jači i slobodni. Kada o tome razmišljam uvijek se sjetim one rečenice koja se spominje u 'Sound of Music':
"When God closes a door, somewhere He opens a window."
To vrijedi i za ljude u našem životu. Neke ćemo izgubiti, a neke otjerati, ali uvjek će se potom pojaviti netko novi, netko vrijedan pažnje i poštovanja. Netko tko bi zaista mogao biti pravi prijatelj. Na greškama se uči i zato su greške u neku ruku dobre.
Svako iskustvo je dobro iskustvo.
- 16:33 -
utorak, 07.06.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
9. poglavlje
Mjesec dana prije nego sam prekinula s Antom dvije moje dosta dobre prijateljice, Selena i Maja, pozvale su mene i moju BF Saru s njima na more. One su planirale ići na neki otok i iznajmiti apartman na 7 dana.
U to vrijeme počela sam se malo intenzivnije družiti s njih dvije i sa njihovom ekipom. Jedne večeri pozvale su mene i Saru u Selenin stan na pijanku sa njihovim društvom. Tamo su bili i njihovi dečki, Selenin brat i njegov najbolji prijatelj Dado, kojeg sam te večeri upoznala. Bilo je vina, pive, cole i još nečega. Moje piće je bambus pa sam si odmah napravila jedan. Dado me se na prvi pogled nije dojmio baš nešto posebno. Bio je simpa ali nije bio baš melem za oči, iako je pokazivao interes za mene unatoč tome što me prvi put vidi.
Mene je mučio taj problem s Antom pa sam posezala za bambusom brže nego inače. Već pripita, posegnula sam za cigaretama i šmugnula van zapaliti budući da se u stanu nije smjelo pušiti. Dado me slijedio van u stopu, želeći i sam zapaliti. Pripita, kakva sam bila, otvorila sam dušu i rekla mu sve što me muči. Na kraju sam se i rasplakala. A on me cijelo vrijeme slušao i tu i tamo ubacio pokoju rečenicu. U jednom dijeliću sekunde, kroz onaj maleni trijezni dio glave, prošla mi je misao da ću požaliti ovu večer sutra ujutro, ali alkohol je ušutkao taj mali glas razuma i tako sam ja nastavila blebetati sve i svašta.
Sara se u jednom trenutku pojavila na vratima, pijana kao i ja, te je počela razdragano mahati rukama sva impresionirana svježim zrakom i mojom pojavom.Ugazila je u blato i nastavila dalje po njemu trackati. Selena umalo da nije dobila živčani slom kad joj je Sara takva ušla u stan stajući na tepih. Na kraju je Saru njezin dečko Grga savladao i strpao ju u krevet. Needless to say, zaspala je u roku sekunde.
Minute su prolazile pretačući se u sate. Nisam niti shvatila koliko je vremena prošlo otkako sam izašla van zapaliti. Zapričala sam se s Dadom. Ispostavilo se da je Dado zaista kvalitetan sugovornik u stresnim i glupim situacijama kao što je ova bila. Usprkos mojem stanju uspjela sam primjetiti da me Dado stalno gleda u oči. Pogled mu nije bježao po ostatku moga tijela, nego se fokusirao na moje lice. Slušao me. I čuo me.
Kako je vrijeme projurilo neprimjećeno, Selena je izurila iz stana sa mojim mobitelom u ruci. Mobitel je zvonio. Bila je to moja majka. Javila sam se i dogovorila se s njom da dođe po mene. Nakon 15 minuta bila je pred zgradom. Pozdravila sam se sa ekipom, a Sari koja je još uvijek spavala, poljubila obraz.
Izišla sam pred zgradu i ušla u auto te pozdravila mamu. Kako je efekt alkohola u meni polako jenjavao nije primjetila da sam malo čudna. Možda zato što je bilo već kasno i bio je mrak. A i nisam puno pričala tako da se i nisam mogla previše odati.
Stigla sam kući i stuštila se u krevet utonuvši u san čim sam dotaknula jastuk. Osjećala sam se malo bolje, sretnije. Da li zato što sam pila, da li zato što sam bila sa svojim dobrim prijateljima ili zato što sam se izjadala gotovo neznancu i u njemu pronašla pažljivog slušaoca?
Ne znam. Samo znam da je bilo dobro.
- 02:49 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 04.06.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
8. poglavlje
Tjedan dana nakon prekida otišla sam sa starcima na more. Sva sretna i vesela što ću provoditi vrijeme sa svojima i braćom ^^ Mi tamo na moru nemamo društvo svojih godina nego se brača i ja obićno družimo međusobno i nikada nam nije dosadno. Tako smo se kupali, sunčali, nateravali, gađali vodenim balonima i zajebavali općenito. Iako znam da je društveno neprihvatljivo da si je dijete u tinejđerskim godinama super sa roditeljima, ja prkosim tim nepisanim pravilima i volim provoditi vrijeme sa njima i sa bračom. Bilo je dogovoreno da provedemo cijeli tatin godišnji svi skupa na moru, dakle tri tjedna.... ta tri tjedna koja su bila 'jedan od glavnih razloga Antinog i mog prekida'.
Prolazio je dan po dan. Nisam se ni okrenula, a već je prošao cijeli tjedan. Ali znate kako se kaže: Time flies when you're having fun.
Jednu večer blizu ponoći ležala sam na krevetu wide awake i čitala knjigu. Odjednom, eto, meni se oglasi mobitel. Na sekundu sam pomislila da je dečko koji mi je stalno slao poruke da hoće bit sa mnom -.-
Ali kada sam pogledala broj na ekranu prepoznala sam Antin broj. Ime nije pisalo jer sam izbrisala sve poruke i broj iz mobitela čim sam prekinula s njim.
Zašto mi šalje poruke u ovo doba noći? Mislim, znam da nije kasno ali on je obično uvijek u ovo vrijeme već spavao. Tada mi je sinulo da je subota i da je vjerojatno negdje vani sa cugom u ruci i u sistemu.
A ja, kako sam bila u izolaciji od krvno nesrodnog društva, potpuno sam se isključila od obraćanja pažnje na dane u tjednu tako da sam potpuno zaboravila da je tu večer bila večer za cuganje sa ekipom.
U čudu sam uzela mobitel i otvorila poruku.
"Ne mogu ja da tebi ne pošaljem poruku." - pisalo je u poruci.
"Zašto mi se javljaš?" - odgovorila sam.
"Ne mogu ne znati gdje si, s kim si, kako si i šta radiš." - rekao je. Skužila sam da je pripit jer u trijeznom stanju on ne zna napisati ovakvu poruku.
Daljnjeg razgovora se ne sjećam, ali znam da me opet raspizdio i da smo se opet posvađali. Znam da mi je i poslije te večeri slao još poruka u isto vrijeme oko ponoći. Živcirao me.
Zašto mi to radi? Zašto me bezveze živcira? Zašto sebi to radi? Ja sam iz ovog prekida išetala sretna i zadovoljna. On je taj koji je bio 'slomljen'. Zašto otvara ranu koja još nije ni počela zacijeljivat? On meni nije falio niti sam ga se sjetila, ali on je meni slao poruke u kojima mi je indirektno govorio da mu falim. A sjetimo se razgovora koji smo vodili na fejsu nakon prekida. Rekao je da je gotov sa mnom. Zašto onda sada to radi?
Da li mi je možda mislio nabiti grižnju savijesti ili izazvati sažaljenje da ga primim natrag? Ne znam. Šta god pokušavao ja sam ostala hladna. Nije me diralo to što je on sad sav jadan, jer si je sam za to kriv. Zar sam ja trebala ostati njegova cura i trpiti njegovo ponašanje i biti nesretna? Kako on to mene onda voli ako želi da budem nesretna??
Htjela sam da pusti mene i moje živce na miru. Više stvarno nisam imala snage za to. Isisao je iz mene svu energiju i taman mi je super došlo to da odem daleko od svega, na more i da se odmorim malo, ali neeee... mora on mene i na moru zajebavat!
***
Kako je vrijeme odmicalo sve mi je rijeđe slao poruke iako je slao. Bližio se kraj našeg boravka na moru i trebalo se pakirat. U kući je bilo opsadno stanje.
Moja mama je sklona nerviranju kad se trebamo pakirat pa smo svi bili malo nervozni. Pakirali smo se dan prije, a za dan putovanja smo ostavili one stvari koje su nam još trebale u jutro.
Jutro je stiglo. Ustali smo, doručkovali i počeli pakirati ostatke stvari. Brzo smo bili gotovi pa smo krenuli.
***
Napokon smo stali jer smo čekali trajekt. Bila je velika gužva. Kolona automobila bila je poredana u redu za trajekt. Trebalo mi je dosta šetnje da se spustim dolje i uzmem sladoled.
Taman sam krenula prema kafiću kad odjednom, eto, opet poruka od Ante.
Opet ista spika, opet isti problemi. Dopisivali smo se čitavo vrijeme dok sam sa svojima čekala trajekt (što je potrajalo dobrih sat vremena). Ne znam zašto sam uopće gubila vrijeme i novce na njega.
Opet smo se posvađali zato što on nije htio pogledati činjenice u oči i opet je sam sebe tješio time da sam ja kriva za sve. Na kraju sam popizdila (opet) i istresla sam mu u facu sve što mislim i o njemu i o našoj vezi te ga zamolila da mi više ne šalje poruke.
"Dobro, neka ti bude. Sretno u životu. Ovo je zadnja poruka koju ćeš od mene dobiti!!!" - rekao je.
"HVALA!" - bio je moj odgovor.
I dan danas kad se toga sjetim pitam se što nije u redu s tim dečkom. Kakvih on to problema ima sam sa sobom? Iako sam ga stalno pitala kako je i što ga muči, nikada mi nije dao konkretan, razumljiv odgovor.
Pa dobro, nije me briga. Ja sam mu ponudila 'rame za plakanje'. Dalje više ništa nije u mojoj moći. Neka se tješi time da sam mu ja sve kriva.
Mene nije briga.
- 20:04 -
srijeda, 01.06.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
7. poglavlje
Napokon sam navečer došla doma na fejs, a evo šta me u inboxu čekalo:
Ante: Nisam ti reko - ako ikad budes nesto trebala nazovi nemas frke pomoc cu ti , na kavu ili tako nesto , i srao sam da mi je zao sto sam bio s tobom bilo mi je lijepo ali jbg , nista nije vjecno . dns mi je kumic prekino s curom iz slicnih glupih razloga pa ima s kim ubijat tugu .... pozdrav i nije sve kako ti mislis ja nesta znam ali ti zivi pa ces i sama saznat ........... zbogom i za kraj ee
Odmah sam mu odgovorila:
Lady: meni ti razlozi nisu glupi. i kako to misliš: 'nije sve kako ti mislis ja nesta znam' ?
Ante: dobro nisu .... Vidjet ces svjet nije mjesto na kojem ti se ispunjavaju zelje skuzit ces ... A i nisu svi bas iskreni , hvala ti na ovome promjenila si me .....
Lady: znam ja jako dobro da svijet nije takvo mjesto... osjetila sam to puno puta na vlastitoj koži... nisu baš svi iskreni?
Ante: dobro i osjetit ces to jos puno puta ..... Ja sam kazem malo tko je imao toliko tragedija kao ja .... I kazem hvala ti promjenila si me u nesto puno gore .... Nisu bas svi bili iskreni da skuzit ces s vremenom
Lady: gle, ja sam nakon dosta stvari koje su me snašle prestala razmišljat o tome da moram ugađat ljudima oko sebe... ja sam mislila da i ti želiš istu stvar ko i ja. nakon svega, počela sam mislit i na sebe... ja tako dalje nisam mogla i to je to. kako sam te promijenila u nešto gore? i koji svi nisu bili iskreni?
Ante: nakon svega .... Pa na kog si i mislila? na mene haha ..... Ja sam mogao , ali razdvojenost nije bio glavni razlog ..... Promjenila si me na gore, skuzio sam nesto: da vi niste vrijedne nicega a kamoli tugovanja , ali tesko vas je zaboravit ..... Ali potrudit cu se kao nikada ..... I oni koji nisu bili iskreni prema tebi neka, sad me vise nije briga , saznaj sama, zasto da ti kazem ? Da izdam prijatelje nikada ...
Lady: jbg, sam si si kriv. mene se ne uzima zdravo za gotovo... kad sam vidjela da se ti stvarno ne možeš oko mene potrudit emocije su mi se polako počele gasiti... i onda bih opet ja valjda trebala biti ta koja bi trebala nekome ugađati... truditi se više, možda... a ne, ne... ja sam htjela, ja sam pokušala ali očito nije polučilo nikakav učinak... ti mene nisi promijenio na gore, ali sam nešto naučila... i nije mi žao ni zbog čega... a niste ni vi baš vrijedni suza...
Ante: MOLIM? SAM SAM SI KRIV .... Za sta? za prekid .....hahahahahaha meni je samo zao sto smo tak prekinuli.... I to nije glavni razlog, a ako je neki drugi decko bolje mi priznaj jer cu saznat, a onda ....da da trebo sam klecat pred tobom i lizat ti cipele .... Sta si ti mislila sta cu ja raditi? ja sam iskoristio svaki slobodan trenutak da budem s tobom a ni ti se nisi bas potrudila ama bas s nicime ... Ti mene jesi, a i naucio sam nesta ..... Pa nismo vrijedni suza ali jesmo vrijedni srece, a vi niste ni to zasluzili ....
At this point već možete vidjeti koliko se razlikuje ono što on priča od onoga što radi. Rekao je da ako ga ikad zatrebam da možemo na kavu i bla bla bla... Kasnije ću doći do toga što je još rekao na tu temu.
Lady: da, jesi, jer ti si mene sa svojim izjavama i držanjem gurao sve dalje od sebe. mi smo jednostavno osobe potpuno različitog mentaliteta i to ne ide... ja to prije nisam htjela vidjeti, ali sam na kraju morala... nije neki drugi dečko, a i da je, šta bi onda? i nisi trebao ništa od toga... samo si mi trebao pokazati da ti je stalo... a ne da sve što ja od tebe dobijem je: 'ne, ne znam, ništa i ne da mi se'
ma da... sad svoj povrijeđeni ego liječi klišejem da su cure sve krive...
Ante: ja sam tebe gurao od sebe .... Da razliciti smo totalno ali ako ti nades nekoga sebi slicnoga u HR fakat ti zelim srecu ... Ti si od mene dobivala samo ne ..... ŠTA .... A da je neki drugi to bih rijesio jednim pozivom .... POVRIJEDENI EGO ZATO STA SI ME TI OSTAVILA NEMOJ SI LASKAT .... Ja s tobom nisam nista dozivio tak da .... A volio sam te fakat jesam ali jbg .... Procitaj prvu poruku i sretno
Da, kaže da sam ga promijenila na gore, a onda kaže da nije ništa doživio. Kontradikcijo, ime ti je Ante :/
Volio me? Ako si ja nađem nekog sličnog u HR? Što, možda nekoga tko actually pokazuje ljubav nekome kome kaže 'volim te'? Da, stvarno, toga nigdje nema -.-
Lady: ima puno meni sličnih čak i u okolici zagreba... ono bi ja tebi trebala reči. ne bi ti ništa riješio jednim pozivom jer to ne bi bila tvoja stvar ako smo već prekinuli...
***
Lady: hipotetski: inače mi nije jasno šta se bivši imaju petljat ako je razlog prekida netko drugi... ko da bi to nešta promijenilo...
Ante: a dobro jbg onda mi je zao u opce sto smo prohodali jer necemo vise biti prijatelji ..... SRETNO I ZBOGOM I VRAGOM .... Moram ti nekako zahvaliti sto mi pomazes da te zaboravim ... Onda je kraj bio vec na pocetku radi tebe ......
A maloprije je rekao da mu se javim ako mi ikada išta zatreba -.-
Lady: ne, nego se ti nisi potrudio doprijeti do mene
Ante: da naravno ...... Zbogom
Lady: aha... i tebi...
Ante: nadi drugu budalu za takve price .... Mozda si vec i nasla fakat brzo mijenjas postelju ....
Lady: nemoj bezveze izazivat svađu zato da ti bude lakše...
Ante: ne da ne izazivam svadu nego necu vise u opce pricat s tobom vise nikada .... Za mene si zatvoren i rijesen slucaj ...... I zelim ti nista fakat nista kak ti bude nek ti bude vise me nije briga .....
Lady: dobro, ne moraš. ko te tjera?
Ante: Zbogom ... Ipak se moram oprostit .... Ja sam kulturan i posten ....
Lady: zbogom...
Ja više stvarno nemam komentara.
Najradije bih izbrisala Antu iz svojeg života. Sva sjećanja na njega i sve što ima veze sa njime jer mi je u sjećanju ostalo samo ono što me živciralo.
Više se ni ne sjećam dobrih dana. Iz mojeg sjećanja izbrisali su ih živciranje i ljutnja.
On je bio tip osobe koja puno priča ali od toga nikada ništa. Kao što je on rekao: 'jednim pozivom bi sve riješio... ne znaš ti nas'
Jednom ga je naš prijatelj Toni zamolio da mu pomogne u vezi nekog problema. Trebao je ekipu i trebao je Antine sposobnosti 'poziva' da se riješi neka situacija. Ante se počeo izvlačiti da ne može sad, da mu se ne da i da ne zna kaj mu je s ekipom. Toliko o tome da bi on išta riješio samo jednim pozivom. Pas koji laje ne grize, kaže uzrečica. E pa Ante je bio baš taj pas. Toni mi je kasnije rekao da nije bilo nikakvog problema, nego je samo htio provjeriti kakva bi bila Antina reakcija. Naravno, reakcija je bila očekivana. Ante se povukao kao ranjeni pas. Kukavica.
Uvijek je pričao kako bi on ovo i kako bi on ono, ali kada je došao trenutak da to stvarno i napravi on bi se povukao i potkrijepio svoju predaju najjadnijim i najprozirnijim izgovorima. Žao mi je što to nisam shvatila ranije, ali roze naočale kroz koje sam ga promatrala su mi zamaglile istinu. Nisam htjela vidjeti ono što je. Stalno sam ga opravdavala i pred sobom i pred drugima.
Za njega je sve moja krivnja. Prekid je za njega samo moja krivnja jer se ja 'uopće nisam trudila'!
A zvala sam ga svuda, htjela sam ga voditi svuda, htjela sam da upozna moje prijatelje, htjela sam da se viđamo češće nego što smo se viđali, htjela sam mu pokazati moj svijet i htjela sam ga u njega i uključiti. Ali on ništa od toga nije htio, a da ne spominjem da on meni ništa od toga nije htio pružiti.
Nije mi pričao o svojim uspomenama, nije mi pričao o svojima doma, nije me upoznavao sa svojim prijateljima, nije me pozivao van jer sam to uvijek radila ja. Kada bih ga upitala nešto o njegovom djetinjstvu, o njegovim roditeljima, o smiješnim i nezaboravnim uspomenama iz njegovog života njegov odgovor bi uvijek bio: 'a šta da ti pričam? sve je bilo normalno.' Zar mu se u životu stvarno NIKADA nije dogodilo NIŠTA vrijedno spomena??
I kako je sada prekid moja krivnja? Kako se ja to nisam trudila. Radila sam ono što sam mislila da je dobro. Trudila sam se očuvati tu našu vezu. Trudila sam se otvoriti komunikacijski kanal. Trudila sam se. Ali njegov ponos rekao je da sam ja kriva.
Pa dobro, neka mu budem kriva. Ja si to više nisam htjela dopuštati. Neka misli da sam kriva, a ja ću za to vrijeme nastaviti sa svojim životom bez Ante u njemu. Meni ne treba takav stres.
Jedino dobro u našoj vezi je bilo to što sam neke stvari naučila. Naučila sam da 'boys will be boys'. Ne možemo ih najerati da budu onakvi kakvi mi hoćemo da budu. Mislim, nisam ja to ni pokušavala napraviti iz njega, nego mislim to u smislu toga da ako on nije u sebi imao to da mu bude stalo do toga da naša veza funkcionira i da me barem pokuša učiniti setnom, onda ja tu nisam ništa mogla napraviti. A ako to nema u sebi već u startu, onda to nikada neće niti imati. Nikada mu to prirodno neće doći, a ja na to nisam mogla utjecati.
On je dobar dečko, ali nije dobar dečko za mene. Možda će si jednom naći curu koja će ga voljeti i kojoj će biti ok to da je zanemarena... ali ja nisam ta cura. Ja trebam pažnju i trebam to da mi pokaže ljubav, a ne samo da mi to napiše u poruci na kraju dana. Možda sam ja za njega bila previše. Možda je mislio da ja to nemam pravo tražiti, ali bio je u krivu. Ako mi on ne može dati ono što tražim, netko drugi hoće. Ja sam s Antom gotova.
Tako sam sretna što sam ga se riješila. Ne mogu vam ni opisati taj osjećaj sreće kada sam napokon shvatila da je GOTOVO s Antom.
Gotovo je sa nerviranjem, gotovo je sa osjećajem zanemarivanja, gotovo je sa ljutnjom. Sad mogu sretno nastaviti dalje i ostaviti to sve iza sebe.
- 21:07 -
ponedjeljak, 30.05.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
6. poglavlje
(ovi razgovori su kopipejstani sa mojeg facebook inboxa. ne da mi se prepričavat. ovako mi je bilo jednostavnije)
Ante: cekaj ti se mene htijela pitati ocemo li prekinuti
Lady: u biti... da...
Ante: Cujemo se sutra .... Frendice xD ne jos znaci prekidamo
Lady: ne kužim zadnju rečenicu xD
Ante: Frendice xD ,ne jos, znaci ipak prekidamo
Lady: ja mislim da da... frende... (hehe, ne još)
Ante: onda moramo ozbiljno porazgovarat jer ti imam punoooooo tog za rec ..... Javim ti kad moze sutra ..... Moze
Lady: ok, al nemoj mi onda opet napravit fintu da mi imaš puuuuuuuno toga za reč pa se onda praviš englez kad te pitam šta mi to imaš za reč... xD
Ante: gle prekidamo ooooo vjeruj mi imam ti sto-sta za rec. laku noc
Lady: dobro, al nemoj onda nešto zaboravit... laku noć
Ante: oooo necu osim ako ovo sve nije glupa sala .... A ne vjerujem da je a mozda i je
Lady: nije šala... ne bih se tako šalila
Ante: ha razmisljam ..... Valjda imas razlog
Lady: imam...
Ante: reci ces mi sutra .... Pozzz
Lady: da, hoću...
Našli smo se slijedeći dan na našem mjestu, na mjestu gdje smo se inaće (kad bi se nalazili -.-) nalazili. Prišao mi je i nesigurno me poljubio... u čelo, primio za ruku i odveo u najdraži kafić u tom dijelu grada. Znam da je birc jedno od najgorih mjesta za prekid, ali pustila sam ga da vodi. Bila sam sigurna da on zna da smo došli prekinuti. Mislim, toliko bi se dalo zaključiti iz ovog razgovora, zar ne? On je isto rekao da prekidamo.
Ja sam tog tjedna trebala otputovati na more na skoro mjesec dana. Razgovor o prekidu počeo je onako neslužbeno. Prvo je on predložio pauzu, pa sam ja rekla da je glupo radit pauzu. Bolje da prekinemo ako ćemo išta prekidat. I tako je započeo ovaj razgovor gore. Anyway, skrećem s teme. Tako me odveo u birc i sjeli smo. Meni je srce udaralo kao da želi iskoćiti iz prsa i pobijeći glavom bez obzira. Noge su mi se tresle. Nisam znala kako da mu saspem u facu sve ono što me mučilo u proteklih skoro 6 mjeseci. A i da mu pokušam objasniti, opet bi nekako okrenuo priću i ispalo bi da sam ja kriva. Prije nego smo se našli planirala sam kako da mu to sve kažem ali sada kada sam sjedila nasuprot njega i gledala one njegove oči, koje je vjerojatno namjerno namijestio tako da izgledaju ko oči tužnog šteneta, nisam mogla. Umjesto toga ja sam se vadila na to da se nećemo vidjet 3 tjedna, a i da se on nije baš nešto puno potrudio da se viđamo i dok sam tu. Vidjela sam da sam ga time bocnula u osjetljivo mjesto jer se odmah počeo braniti. Što je najgore, branio se tako glupim izgovorima.
Rekla sam mu da ja tako više ne mogu. Da se premalo viđamo i da se moji osjećaji polako gase jer nimalo ne radi na tome da me drži zainteresiranom. Počeo se duriti kao malo dijete. Rekao mi je da mu je žao što je onda uopće bio sa mnom. Pitala sam ga što mi je to imao za reći. Lijepo mi je napisao da mi ima 'punooooo toga za reći' pa je mene sad zamimalo što mi je to imao za reći. Njegov odgovor je bio: ništa. Popizdila sam. To je bio već ne znam koji put da mi tako nešto napravi. Kaže da mi ima gro za reći, a onda na kraju ispadne ništa.
Kreten. Na kraju me pitao ima li netko drugi. Kroz glavu mi je odmah prošao Veki, ali budući da nisam ništa (osim onog poljupca) planirala imati s Vekijem nisam mislila da bih to trebala spomenuti. Ja sam mu dala do znanja da ova veza više nije za mene. On je šutio punih 20 minuta i petljao nešto rukama. A vjerojatno i sami znate kako u takvim situacijama vrijeme sporo prolazi. Meni se činilo kao da je prošla čitava vječnost prije nego što je napokon progovorio: "Dobro onda, nadam se da ćeš si naći nekog boljeg od mene. Pozdravljam te i odlazim. Zbogom." rekao je i krenuo platit cugu.
"Zbogom." - rekla sam mu. Oči su nam se još jednom susrele a zatim je otišao.
Nije prošla niti minuta a ja sam svojim curama sva sretna napisala poruku I'M A FREE BITCH, BABY!!!
Bila sam TAKO sretna što sam napokon to riješila. Nastavila sam sretno pijuckati kavu i pušiti, ali onda...
Zazvonio mi je mobitel.
Pogledala sam tko me zove.
Ante.
Mislila sam šta sad? Oće sad vikat na mene?
"Halo??" - javila sam se sva u čudu.
"Ej, jesi još tamo?" - upitao me.
"Da." - rekla sam hladno.
"Ok, ja ću sad doć, pobijegao mi je vlak" - rekao je mrtvo hladno. Ja sam skoro pala u nesvijest od količine njegove gluposti.
Nakon 5 minuta ugledala sam ga kako mi prilazi. Pozdravio me, sjeo nasuprot mene i ... počeo gledati televiziju.
Ja nisam mogla vjerovati.
:O
Da nije imao toliko ponosa da ode negdje drugdje? Koji vrag se vračao ovdje i sada zuri u telku??
Ta atmosfera koju je on donio sa sobom mi je bila preodvratna. Držao se onako ponosno, ali opet nekako povrijeđeno. Vidjela sam mu u držanju da mi pokušava izazvati grižnju savijesti.
Odlučila sam fejkati poruku. Otvorila sam mobitel i najavila da me frendica hitno nešto treba. Pozdravila sam ga ponovo i odmaglila.
Mislim stvarno!! Napravi onakav dramatičan, srcedrapajući pozdrav i odlazak i onda me nazove da se vraća jer mu je vlak otišo??? Pa di toga ima???
Ušla sam u prvi bus za doma i nazvala best frendicu da joj javim da dolazim k njoj sve joj potanko ispričati. Kada mi se javila praktički sam vrisnula u slušalicu: I'M A FREE BITCH, BABY!!
Došla sam k njoj, a i best frend (njen dečko) je bio kod nje pa sam im oboje ispričala. Bila sam tako sretna što sam ga ostavila. Sretnija nego onda kada smo prohodali. Osjećaj olakšanja je bio neopisiv.
- 01:43 -
srijeda, 25.05.2011.
Confessions of a Screw-Up Queen
5. poglavlje
Vrijeme je prolazilo. Još jedan mjesec projurio je pored nas tako brzo. Ja sam se još uvijek trudila nekako dovesti tu našu vezu u red. Počelo me živcirati to što se ne viđamo. Počelo me jako živcirati to što se nije nimalo potrudio da barem jednom izađemo van sa ekipom. Jedan dan sam ga odvela na kavu sa najboljim prijateljima. Nije uopće bio zainteresiran. Dok smo sjedili u bircu on je šutio i gledao telku dok sam se ja zajebavala sa svojim prijateljima.
Pokušavala sam ga uključiti u svaki razgovor i prilagoditi teme svima tako da svi možemo podjednako sudjelovati u razgovoru, ali on je davao samo kratke odgovore na koje se nitko nije mogao nadovezati. Stvarno sam ga pokušala uključiti. Htjela sam da upozna moj svijet i da možda bude i dio njega, ali on mi svjesno/nesvjesno to nije dopuštao.
Mislim da nije ni bio svjestan toga što bih ja htjela. Nije mu bilo sasvim jasno čak ni kad sam mu pokušala objasniti. Nije im se svidio. Mojim najboljim prijateljima moj dečko se uopće nije svidio, a bog zna da moj najbolji prijatelj može sa SVAKIM pričat o BILO ČEMU. Ali sa Antom nije mogao naći neki zajednički jezik ili temu o kojoj bi progovorili barem nekoliko riječi :(
Meni je bitno da se moj dečko sviđa i mojim prijateljima. Naravno da mi je bitno. Oni su dio mene i važno mi je da se slažu s njim i da imaju o čemu pričati, ali Ante je bio nemoguća misija. Meni ni dan danas nije jasno o čemu sam ja uopće s njim pričala a kamoli moji najbolji prijatelji.
Vikendi su prolazili. Svakim vikendom vani ja sam osjećala da mi nedostaje da je pored mene i da pleše sa mnom, da se zezamo, da cugamo skupa, da pričamo i da provodimo barem jedan dan vikenda zajedno. Pogotovo mi je bilo teško kada sam bila okružena parovima. Dečki svih mojih frendica su se udostojili doći sa njima, jedino ovaj moj papak nije imao volje ili ne-znam-čega da dođe i provodi malo vremena sa svojom curom.
I tako sam počela nalaziti partnere za ples koji nisu bili Ante. Svaku subotu našla sam barem trojicu koji su htjeli plesati sa mnom. Neki su htjeli i više, ali savijest mi nije dala da zbarim nekoga tko nije moj Ante, iako sam osjećala da neće zadugo biti moj. Ali opet, razmišljala sam: iako je kraj vjerojatno blizu, želim prvo prekinuti s njim, a tek onda zbariti nekog drugog. Bilo mi je teško oduprijeti se. Godila mi je pažnja drugih dečkiju...
pažnja koje mi je toliko falilo od vlastitog dečka.
Unatoč tome što su znali kako se osjećam u svojoj vezi, moji prijatelji nisu sa naklonošću gledali na to moje plesanje sa raznim dečkima. Iako s nijednim nije otišlo dalje od kretanja na plesnom podiju oni nisu bili baš skloni misliti da je to skroz ok. Nije mi to pretjerano smetalo. Ja nisam smatrala da ga time varam niti to danas mislim. Tražila sam pažnju od njega i nisam je dobila.
Jednog vikenda Pero me pozvao na feštu u svoje selo povodom nekog događaja (ne sjećam se kojeg) i pristala sam otići s njime. Došli smo tamo i bila sam u društvu sa njegovim prijateljima, među kojima mi je jedan bio jako zgodan. Veki. Crna kosa, duuge trepavice i jasno plave oči na koje sam ja slaba. Pero i ja morali smo obaviti nuždu pa smo se povukli na livadu da on obavi svoje, a ja svoje. Zvuči malo smiješno i čudno ali bio je mrak pa nas nije bilo bed tako piškiti xD (iako smo, naravno, bili na razumnoj udaljenosti xD)
Tada je u mom sistemu već bilo dva bambusa (imam jako nisku toleranciju na alkohol) pa se nisam ustručavala komentirati kako bi Vekija trebalo zbariti. Naravno da nisam to mislila napraviti, ali tada, u tom trenu, ta mi je pomisao bila jako primamljiva. Sa dva bambusa u sistemu, kroničnim nedostatkom pažnje i osjećajem usamljenosti, nisam osjećala da bih napravila nešto tako strašno kad bih zbarila tog nevjerojatno slatkog, dragog, pristojnog i zgodnog Vekija. Ali ipak sam odlučila biti vjerna svom Anti koji me, istini na volju, STRAŠNO živcirao zadnja 3 tjedna i uopće mi se nije dalo pričati s njim jer mi je svaka njegova riječ dizala živce.
Fešta se nastavila. Pero mi je naručio još jedan bambus koji sam slistila u roku 10 minuta. To nije pomoglo mom razumu i donošenju racionalnih odluka. U tom času pored mene se stvorio Veki koji me počastio još jednim pićem, a zatim pozvao i u šetnju. Sve mi je bilo jasno, ali sam ipak pristala prošetati se s njime.
Krenusmo u šetnju, a moj dugi, pripiti jezik se nije mogao suzdržati...
"Vi dečki ste tako prozirni!" - rekla sam sa smješkom i pogledala ga u lice. Nasmješio se.
"A da? Proziran sam?" - sramežljivo je spustio glavu.
"Da. I ti se meni sviđaš." - rekla sam, a njemu se u tom času lice ozarilo. - "Ali ima jedan problem... Ja imam dečka." - rekla sam ogledavajući se oko sebe u potrazi za nekim osloncem.
"Aha, ajoj." - bio je njegov odgovor na moje neugodno priznanje. Smješak je nestao. Ušutili smo.
U tom trenutku moje su oči pronašle uličicu. Skrenula sam u nju i krenula laganim korakom, s Vekijem sa desne mi strane. Ugledala sam rasvjetni stup i u tom času me neki adrenalin čopio.
Bacila sam napola ispijenu čašu bambusa na pod, gurnula Vekija svom snagom na rasvjetni stup usput i njemu izbijajući piće iz ruke, unijela mu se u lice i... poljubila ga.
Uzvratio mi je tolikom strašću da me malo iznenadio. Ruke su mu zaigrano prešle cijelim mojim tijelom. Iskreno, pitala sam se kog vraga to radi sa jezikom (istini za volju, nije se baš najbolje ljubio), ali u tom sam se trenu osjećala toliko paženom i željenom da mi ništa drugo nije bilo važno.
Kada smo se odvojili ni jedno od nas nije progovorilo ni riječ. Putem nazad na feštu sinulo mi je što sam napravila.
Prevarila sam Antu. Po nekim društvenim mjerilima prevarila sam ga ali nisam se osjećala kao da sam ga prevarila, nego sam osjećala da je sa nama gotovo, pa da zapravo ovo ni nije prevara jer više nije ni veza. Ne zato što sam mu mislila reći za Vekija pa da sam očekivala da će me ostaviti, nego zato što sam u tih par minuta sa Vekijem osjetila koliko mi zapravo zaista nedostaje pažnje od Ante i koliko me on zapravo za to uskraćuje.
To što sam napravila ja nikada nisam doživljavala kao prevaru jer mi je puko film i tražila sam svoje. Iako od pogrešnog dečka, ali više nisam mogla izdržati, a alkohol mi nije baš puno pomogao u suzdržavanju, upravo suprotno.
Veki, kojega sam tada vidjela drugi put, je bio pažljiviji i bolji prema meni nego što je Ante ikada bio. Sa Vekijem sam osjetila da zaslužujem da moj dečko na mene obraća pažnju, a da je Ante dečko od kojeg to ne mogu očekivati jer on to jednostavno nema u sebi.
Odluka je donesena. Ante i ja smo završili. Sada mi samo preostaje da i njemu to saopćim i objasnim.
- 22:04 -